PETRA
Probudila sam se netom prije slijetanja aviona. Nisam ni krmelje iz očiju izvadila a već hodamo kroz duge uske hodnike prepune ljudi. Zrak se reže nožem, a skok s nule na ugodnih 20 stupnjeva u 5 sati ujutro definitivno je usporio rad mog mozga. Budući da smo presjedali u Istanbulu, bojim se gubljenja prtljage i nadam se kako bicikli neće biti poput raskupusane salate koju ćemo kao puzzle sastavljati u hotelu umjesto da prošećemo ulicama Mumbaija. Upecala sam zadnju bisagu s trake, stavljam je na kolica i okrećem se Alenu poskakujući od sreće jer smo kompletni. U tom djeliću sekunde, Indijac čiji je posao guranje kolica s prtljagom, već je odmakao s našima koja su zbog dvije ogromne kutije nevidljiva poput svjetla na božićnim drvcima. Bez obzira na Alenove pokušaje da ga usmjeri na zeleni izlaz, on je dopeljao kolica na crveni. I tako smo došli na carinu (što u tom trenu nisam znala). Na upit o cijeni bicikala kažemo umanjenu vrijednost napominjući kako su bicikli stari. Oblačić s mišlju kako je to zbog osiguranja rasplinuo se sa saznanjem da moramo platiti 200 dolara. Tim novcima sam planirala putovati dva tjedna, te rješavanje situacije prepuštam Alenu. Čiča velikodušno spušta cijenu na 100 dolara (6000 rupija). Alen nudi 1000 rupija. Carinik odbija. Alen ne plaća. Sljedećih par minuta izgleda kao cjenkanje s bakicom na placu, samo što pregovaramo sa službenim osobama. Alena šalju u neki sobičak s trećim čičom, a ja ostajem sama s njih nekoliko te me uhvatila panika. Tješi me “gurač kolica” koji nas je doveo u ovu situaciju. Svađam se sama sobom jer sam trebala slušati tatu koji je upozoravao da će me iz Indije vratiti u urni. Nakon nekoliko minuta, Alen izlazi iz sobička i traži carinika papir. KAKAV PAPIR?? Dolazi novi čiča i govori “You can go”. Krećem za Alenom i “guračem kolica” kao što dijete ide za svojim roditeljima ne shvaćajući situaciju iz koje je upravo izašlo. Tiho pitam Alena što se desilo. Pogleda me spremajući novce u vrećicu od naočala i naređuje: “Šuti i hodaj!”
ALEN
Dok u u Zagrebu Bandić, kao i svake zime, puzi na koljenima i jede snijeg, mi se švicamo u zračnoj luci u Mumbaiju hodajući kroz vlažne hodnike prema prtljazi. Na kolica trpamo dvije ogromne kartonske kutije i četiri crne torbe. Jedva da sam stigao provjeriti jesmo li štogod zaboravili, kad evo dolazi nasmiješeni djelatnik zračne luke i čupne mi kolica iz ruke. “No problem sir!”, smiruje me i piči s kolicima prema izlazu. Prolazi on pokraj dugog reda koji čeka ispod table “NOTHING TO DECLARE” i vozi direktno pod crvenu tablu “DECLARE”. Vičem ja da nemamo mi kaj za prijavit, ali ovaj ne reagira. Odjednom pred nas staje carinik u bijeloj uniformi i potražuje papire, a ja mu pokušavam objasniti da su to oldtajmeri kaj su nam naši stari kupili za krizmu. Ne sluša me, nego iz džepa vadi kalulator i počne računati. “200 dolara”, pukne k’o iz puške. Ak’ me sad nije strefilo, nikad ni nebu. Je, veli da je to, kakti, iznos poreza za naše bicikline i da zakon nalaže da platimo. Pričekal sam par sekundi da mi se krv iz pete vrati u mozak pa sam čovjeku, skroz smireno, sve još jedanput objasnil. On se na to smiluje i spušta iznos na 6000 rupija (oko 100 dolara), a ja mu velim da fala lepa, ali ja to nebum platil. Dolazi ozbiljni brko iz osiguranja. Autorirativno je bacio ruke na guzicu i dolazi skroz blizu mene tak da mogu namirisati kaj je danas doručkovao. Zove me da idem s njim u ured, dok Petra ostaje čuvati stvari. Ulazimo u “ured” i brko zatvara vrata iza sebe. Spuštene rolete blokiraju znatiželjne poglede, a ono malo svjetla kaj prolazi kroz prašinu pada na hrpe papira i nabacane stolce. Brko pruža ruku i traži me 6000 rupija. Ja ga se hoću rješiti i dajem mu 1000 čisto da ima za kavu, ali napominjem da nemam više. Njegova ruka je i dalje ispružena i on inzistira na punom iznosu. Pitam ga jel bum dobil računa ak mu platim sve, a on odgovara da je to jeftinija varijanta bez računa. Pošto je nas Hrvate ministar Linić naučil na fiskalizaciju, pitam kolko bi me došlo da platim s računom? Brko se uzbuni k’o pajcek pred klanje i počne mahati rukama, gleda u pod i kaže: “Au, preko 20 000 rupija!” Vidim da čiča čupa brojke iz guzice pa blefiram da ću platiti puni iznos ako mi izda potvrdu. Razmišlja par trenutaka pa mi vraća novce u ruku. Izlazimo iz mračne jazbine i brko razočarano klima glavom i na engleskom kaže kolegama: “Ovaj neće platiti!” Oko nas se već skupilo dosta ljudi i prilazi mi jedan od djelatnika: “Možete ići.” Petra me pogleda i pita kaj se događa? Rekoh: “Šuti i hodaj!”