PETRA
Zakoračila sam u prostranu sobu koja ne odiše luksuzom, ali je baš ono što nam treba. Čisto i relativno jeftino mjesto za prespavati. Nekada je ovaj mysorski hotel bio luksuzno mjesto od kojega je ostalo samo prizemlje. Ostatak te žuto narančaste zgrade pretvoren je u kazalište koje očito ne proživljava zlatne dane. Alen je rješavao papirologiju, a ja sam švrljala po sobi koja je blago mirisala na naftalin. Zvuk nalik na škripanje noktiju po školskoj ploči prekinuo je misiju “Petra istražuje”. Dopirao je iz bijele drvene kutije na ormaru, prislonjene na zid. Slične razvodnoj kutiji. Alen se vratio, a nakon par minuta zvuk se ponovio. Ovaj puta popraćen pomicanjem kutije što mi je omogućilo da jasno vidim rep i shvatim tko ga proizvodi. Moji panični urlici “Štakor!!” ispreplitali su se s Alenovim “Vjeverica!!”. Misterij funkcionalnosti kutije bio je razriješen. Rupa od instalacija nije zatvorena, dok bijela kutija blokira “kućne ljubimce” da slobodno šeću sobama. Ovo je zahtijevalo intervenciju, pa se Alen otputio po odgovornu osobu. Alen je inače skulirana osoba, no u sobu je ušao mašući rukama, a sve to kako bi čiči objasnio da u sobi imamo VJEVERICU. Nisam mogla pregristi jezik i ne primijetiti da to može biti jedino vjeverica na radikalnoj kemoterapiji. Moju teoriju potvrdio je i čiča koji na spomen simpatične životinjice s kitnjastim repom samo odmahuje rukom i govori :”No, it’s a mousie”. Bio je smiren, pa sam se osjećala kao da mi je cimer u najmanju ruku samo Mickey Mouse. Čak me na trenutak bilo sram jer smo čovjeka prekinuli u poslu. Alen je zbunjenog izraza lica promrmljao: “Aha, ok then”. Čiča je slegnuo ramenima i izašao iz sobe. Da smo zaplesali bio bi to Bollywood uživo. Saga “mousie” nastavila se usred noći, nakon što me probudilo Alenovo iskakanje iz kreveta pri čemu me nokautirao laktom u glavu. Od tog trenutka pa sve do zore igrali smo društvenu igru, kojoj je cilj zadržati ‘mousije’ u instalacijama ili im barem ne dopustiti izlazak iz kutije, koju su svako malo svesrdno pomicali. Alen je igru shvatio ozbiljno. Lupao je po kutiji i odskakivao od nje u strahu da se unutra ipak ne nalazi leteća vjeverica koja će mu se zalijepiti na facu. Izgledao je kao da pleše ritualne indijanske plesove. Potez očajnika bilo je špricanje štakora ditom (repelent za komarce). Krikovi koje su proizvodili davali su do znanja da se ili tuku ili pare. Što god radili, nije bio dobar soundtrack za čvrsti san.
ALEN
Parkiramo zmazane bicikle ispred bijelih ulaznih vrata hotela. Na recepciji nas dočekuje dvoje simpatičnih Indijaca. Kratka prezentacija sobe, primopredaja ključeva i već smo se smjestili. Dok sjedim na krevetu i iz bisaga vadim majicu za izlazak, čujem skvičanje. Zvuk dolazi iznad ormara, točnije iz male bijele kutije naslonjene na zid. Ne znam kaj je, ali sam siguran da nije u standardnoj ponudi ovog hotela. Kutija se trese, vrišti i grebe. Kucnem po njoj i skužim da je to zapravo pokrivalo za rupu u zidu. Iako smo oboje u djeliću sekunde vidjeli vragolastu sjenku, donosimo različite zaključke. Petrina izjava je tipično senzacionalistička i zaključuje da je vidjela golišavi rep štakora. Ja nudim egzotičnije objašnjenje i tvrdim da se radi o sivoj vjeverici koja često obitava u ovim gradovima. Svoju, manje ekstremnu verziju prezentiram na recepciji hotela jer ne želim donositi prerane zaključke da ne bih, ne daj Bože, uvrijedio osoblje. Gospon recepcionar me prati do sobe gdje mu pokazujem rupu kao što očevidac pred TV kamerama upire prstom na lokaciju gdje se nedavno odigrao nadnaravni događaj. Na licu gospona recepcionara se razvuče blagi osmijeh olakšanja kao da zna o čemu pričam. Nastaje trenutak tišine dok čekamo odgovor. “Ah yes, mousie, mouse!” ili u prijevodu: “Aaaaa, pa to je mišek!” Petrin i moj pogled su se ukrstili na trenutak. Osjećam se kao zapadnjački beskičmenjak koji, odjeven u najfinije bijelo rublje, želi okusiti božanstvene avanture u najvećim divljinama ovog svijeta, ne podnoseći ništa manje nego najviše standarde komfora. Sad je i nama smiješno. Pao je mrak, a gospon štakac je pozval svoje frendove na tulum. Iako smo izbjegli sezonu monsuna, mislim da smo uletili u sezonu parenja. Vika, cika, režanje, grebanje i požuda ispunili su vrelu noć, dok kapci na našim krvavim očima žude za malo sna.
