PETRA

Zvuk trube para mi bubnjiće. Alen ispred mene okreće pedale i vješto se probija kroz organizirani kaos, iliti ga indijski promet. Teško ga pratim jer mi put presijecaju tuk-tukovi, kamioni, autobusi, biciklisti koji nisu opterećeni lijevom i desnom stranom, motori, tete s koferima na glavi, krave, kočije, psi i ostali nespomenuti sudionici prometa. Iako smo izašli iz grada, količina ljudi nije se osjetno smanjila. Nasmijane kolone djece u šarenim školskim uniformama nas mašući pozdravljaju. Djedica s jedne strane ceste prodaje kokos, dok s druge, u moru prašine, čiste tek zaklanu svinju. Ona će se uskoro pridružiti pilićima na galgama, već izloženima za prodaju. Sva sreća da je vani ugodnih +35 celzijevaca, pa se meso neće pokvariti. Štandovi s cvijećem su posvuda, a žene kupuju vjenčiće od jasmina i stavljaju ih u kosu. I ja sam kupila jedan, pa uživam u mirisu. Sve to okupiralo je moju pažnju te sam potrebu za odlaskom na wc osvijestila tek kada je zasvijetlila crvena lampica. Smatrala sam da bih tu informaciju trebala podijeliti s Alenom, a on me je sarkastično upitao: ”A gdje ćeš!?”. I imao je pravo. Restorana trenutno nema, a ljudi je previše pa imam osjećaj da u svakom grmu već netko čuči. Nakon malo više od sat vremena, još se uvijek vozimo. Pokušavam preusmjeriti tok misli. Pažnju usmjeravam na disanje i mantram “so, ham”. No uzalud, jer pobjedu ipak odnosi ona “Nemoj misliti na torticu!”. Sjetila sam se Alenove priče o Arisu, dečku kojeg je sreo na putu u Francusku. Po njegovoj filozofiji se sa “svetim potrebama” ne šali, te je on išao na “wc” i u centru grada. Nisam bila daleko od toga. Dolazimo do rampe, tabla kaže “Anamalai tigrov rezervat” i upozorava nas da je unutra dopušteno ući jedino motornim vozilima. Izlazak iz istih je strogo zabranjen, dok pješačenje ne dolazi u obzir. Prolazimo pored čuvara, koji odobrava naš prolazak iako ne zadovoljavamo uvjete. Naime, promet motoriziranim dvokotačima je dopušten. Bicikl je dvokotač, a činjenica da njega pogone naše noge je zanemariva. Sada vozimo po trošnoj, asfaltiranoj, uskoj cestici. Ljudi nema, a motorno vozilo prođe jednom u 10 minuta. Viknula sam Alenu: ”Oprosti, ja moram!”. Spustila sam bicikl i otrčala u grabu. Dvadesetak metara ispred mene je velika tabla koja upozorava da se smanji brzina jer je ovo područje gdje divlje mačke često prelaze cestu. Iza mene je visoka ograda kojom je zaštićeno obližnje selo, a gore na cesti Alen crtkara i mrmlja sebi u bradu kritizirajući moj odabir mjesta za obavljanje nužde. Netom nakon izlaska iz grabe, ugledali smo svoje prvo stado bivola.