PETRA
Nalazim se unutar gorostasnog planinskog lanca sa čijih vrhova ni ljeto ne može otjerati bijeli pokrivač. Alarmantna količina umora, proizvedena cjelodnevnim pedaliranjem po makadamskim planinskim puteljcima, onemogućava mi uživanje u rajskim prizorima. Samo želim što prije doći do Thetha, malog planinskog sela u albanskim Prokletijama. Logika mi kaže: ”Theth je dolina, prepedalala si svu uzbrdicu, spustila si se nizbrdo i sada bi još tih dvadesetak kilometara trebala biti ravnica s mogućnošću malih brežuljaka”. S mojom logikom bilo je sve u redu, no nisam uračunala da je cesta zapravo presušeno riječno, kameno korito. Do sada smo makadam klasificirali u 6 kategorija. Prva je za mlakonje, dok se u kategoriji 6 pretvaraš u isfrustriranog Zagorca s vrlo osebujnim repertoarom psovki. Kamenje riječnog korita spada u 6. kategoriju. Okrećem pedale i stojim na mjestu. Kao da vozim sobni bicikl. Moj otopljeni mozak signalizira da ni Alenu ne ide puno bolje i da ćemo ovaj “jednostavniji” dio puta gurati. Sukladno opisanim okolnostima motor zvan volja se ugasio. Pred Alenovim očima odvija se metamorfoza u zloglasno čudovište prokletijskih kanjona. Jezik i zdrava pamet više nisu povezani i priznajem da sam ispalila rečenicu umjesto koje bi se na televiziji RADI CENZURE samo pojavio zvuk PIIIIIIIIIIIIIIIIPPPPPPP. Recimo da finija verzija glasi:”Drugi dečki vode svoje cure na fina mjesta, a ja guram bicikl po vražjim albanskim planinama.” Njegov odgovor obuhvatio je dvije mogućnosti. Opet pedalati 80 km istim oni puteljcima uzbrdo i nizbrdo ili gurati još 20km. Niti jedna od ponuđenih opcija nije u potpunosti zadovoljavala, te je osjećaj nemoći stvorio treću. Teatralno sam spustila bicikl, a niz obraze su potekli slapovi suza. Nakon što sam odtulila svoje, nastavili smo laganijim tempom. Gurajući gdje nam teren nije dozvoljavao pedaliranje. Da nisam pukla ko’ kokica, vjerojatno ne bi ulazili u šumu svaki puta kad je iz nje počela izvirati rijeka (koja nam je presjekla “cestu”) kako bi ohladili moju glavu. Ne bi se kupali s riječnim rakovima u malim kamenim bazenima u koje slapići ulijevaju vodu i definitivno ne bi bilo toliko materijala za zajefrkanciju na moj račun.
ALEN
Spuštamo se makadamskim puteljkom prema rijeci. Dan se bliži kraju, a do malog planinskog sela imamo još 24 km. U daljini vidim da je cesta promjenila boju, a karta mi kaže da je to asfalt i da nema više uspona. Veselim se što ćemo do kraja dana pedalirati k’o normalni ljudi. Prelazimo preko drvenog mosta, a osmijeh mi topi vruća fatamorgana. Bi’će da mi je karta lagala i da je ovo kamenje drugačije boje. Okrećem se prema Petri čije lice poprima zelenu boju. Izgleda k’o minijaturni Hulk dok me davi pogledom. Nerazgovjetno viče i slini od umora. Obrušava se na planinu, kamenje i bicikle. “Kakav si ti to dečko?! Dok drugi vode svoje cure na more i u hotele, ja guram prokleti bicikl po ovoj vukojebini!” Bijesno me strijelja razrogačenim očima. Ja ju smirujem: “Petra, možeš nastaviti 24 km gurajući bicikl ili se vrati natrag 60 km kroz planine do prvog grad.” Trenutak tišine ometa samo šum rijeke u pozadini. Guramo dalje. Kotači zapinju za veliko kamenje koje se odronilo sa strmih padina i prekrilo ovaj jadan puteljak. Odjednom se svjetlosna zraka spušta s neba i osvjetljava asfalt! U mojoj glavi zbor pjeva uzvišenu pjesmu koja ga slavi. Nikad se nisam toliko veselio toj ljepljivoj, sivoj i smrdljivoj smjesi. Ovaj put je pravi! Luđački se smijemo i fotićem snimam kako se luđački smijemo. Dok namještam fotoaparat, krajičkom oka svoga skužim izraz užasa na Petrinom licu. Grom i pakao! Ne opet! Deset metara ispred nas ponovno nam se smiju kamenčuge. Duša me peče dok dižem pogled u nebo i pitam se di je tu logika? Nema logike, a nema ni asfalta još sljedeća 3 dana.
