PETRA
Jutarnje sunce tek proviruje. Alen i ja pedaliramo po zavojitim makadamskim cestama, kroz kanjon planinskog masiva zvanog Prokletije. Put je toliko uzak da se jedva mimoilazimo s bezubim kamiondžijama koji izvlače drva iz šume. Uz časnu sestru u Defenderu i zalutale poljske turiste, to su jedini ljudi koje ovdje srećemo. Postaje mi jasno upozorenje koje smo dan ranije vidjeli na karti u kampu gdje je pisalo da se gore ne ide bez ‘nabrijanog 4×4 terenca’. Pedalam. U glavi odvijam filmove u Ally McBeal stilu, no ne cvilim, kako me ON ne bi “zajefrkavao” poslije. Impresionirana sam sveprisutnim izvorima vode, nadnaravnim izgledom prirode kroz koju prolazim i autentičnim selima (3 kuće = 3 sela) do kojih nisam sigurna niti kako doći, niti znam živi li tko u njima ili su napuštena. Nakon 35 kilometara makadamskog uspona (u ovom timu ja sam statističar, Alen je navigacija), dolazimo do prijevoja. Metodom slučajnog odabra tj. logike i “orijentacije”, Alen nas odvede na pravi put. Krenuli smo nizbrdo. Planine postaju divljije, provalija i dalje zjapi. Brzina je jednaka kao i na uzbrdici zbog stjenovite ceste koja je pomalo nalik na ementaler sir, što najbolje osjete naše bisage koje dobivaju krila. Iza sebe čujem Alena kako mi govori: ”Gledam te, znaš što, dobro tebi to ide”. Instalirala sam osmijeh na lice, a istovremeno stavila ‘MUTE’ na svađu u glavi. Ovo mi je prvi spust po terenu koji nije asfalt, budući da mi ON nikad nije dao da se spustim niz Sljeme kroz šumu jer je opasno, ali me zato doveo u Albaniju. Na Prokletije. Sama sebi govorim: ”Sve je ok, ak se rastamburaš teta iz osiguranja je rekla da imaš za helikopter.” Bol je iz nogu prešla u ruke, pa sam bila zahvalna na pauzi koju je prouzročila Alenova probušena guma. S jedne strane zavoja uz stijenu parkirali smo bicikle, dok su se s druge strane krave poslagale u kolonu hladeći noge u rječici. Počela sam spremati ručak dok je Alen ušao u šumu tražeći izvor. Sljedeća scena izgledala je otprilike ovako: Sjedim u hladu i kuham. Nalazimo se 50 km od prve civilizacije. Pored mene prolaze i mašu mi dva Albanca, na magarcima, u odijelima i bijelim košuljama. Sunčanica ili sam odlijepila…a možda uzročno posljedična veza. Odlučila sam se okupati u jezercu koje je Alen otkrio. Društvo mi je radila krava. Halucinacije ili samo Albanija?
ALEN
Pjevanjem razdiremo tišinu zelenog kanjona. Dok u osušeno grlo bacam zadnji kikiriki, ponestaje mi opcija za podizanje morala. Iza svakog prašnjavog zavoja očekujem kraj uspona . Je’ate, ka’će više?! Ova iza mene tuli kak’ nemre, ali svjedno ide. Još samo malo. Vidim nekakav odašiljač, a to me svaki put razveseli. Dolazimo do prijevoja iza kojeg se otvaraju novi vidici. Petra juri ispred mene, pušća kočnicu. Cesta je i dalje ista – uski puteljak prekriven zemljom i grubim kamenčugama. S desne strane zijeva provalija. Kočnice vrište, bisage se grčevito drže za bicikl. Do sad su me rasturali kvadricepsi, sad me ubijaju ruke. Moramo usporiti, inače ćemo se raspasti. Na neoznačenom raskrižju skrećemo desno. Iza grmlja se ukazuje birtija. Iako imamo još puno do prvog sela, nekoliko drvenih stupova i krov od lišća dostatna je utjeha nama i još ponekom endemskom primjerku. Dok cuclam kolu iz limenke, gledam vozni park – stari Land Rover Defender, naša dva bicikla i jedan mršavi konj. Upirući prstom u kartu, pitam kelnera jesmo li na dobrom putu? Čovo diže ruku potvrđujući naš smjer. Sjedamo na svoje metalne kobile i nastavljamo spuštanje. Kilometar kasnije osjećam kako prednji kotač propada, a to znači da sam se opet ispuh’o. Sklanjamo se u hladovinu ispod stijene kako bi nabrzaka skuhali ručak i servisirali zračnicu. Društvo nam rade tri krave koje se hlade u obližnjem potoku. Mirno preživaju dok prolazim kraj njih kako bih pronašao pitku vodu. Kad ono, jezerce! Najprije čekiram ima li neko otrovno đubre na kamenju pa se bacam u hladnu bistrinu. Dok uživam uzvodno od krava, čujem da Petra priča s nekim. Pitam se je li prošvikala zbog sunca? Vidim da i dalje sjedi sama ispod stijene. Dođem do nje i pitam jel’ tko došao? Veli ona: “Bila su tu neka dva lika na magarcima i sad su otišli.” Ja na to kažem: “Svašta.”
